Kužine i Kovine američke anegdote

četvrtak, 28.10.2010.

California, New York, Rijeka

Vratili smo se pred tjedan dana ali sam još uvijek izgubljena u vremenu i prostoru. Skratit ću priču ful jer se smisao ovog pisanja izgubio samim povratkom ali kako uvijek volim završit ono što započnem tako ću dokrajčit i ovo. Nadam se da sam od vas troje što ovo čitate uspjela barem jednoga nasmijat, jednog informirat i jednog naživcirat (pozdrav Gostu30!). Za bilo kakve dodatne informacije, kritike, želje i pozdrave možete me kontaktirat na email: mkuzelka@gmail.com. Kad već dnevno dobijem sto mejlova od fejsa pokoji vaš mi i neće naškodit. A i onako vas je ako ne troje onda barem za na ruke nabrojat ..Shvatila sam u Maineu da ne podnosim dobro odlaske i opraštanja pa zato prvo zaključujem post

Di sam stala. A, couchsurfing - to je nešto što preporučam svima bilo da putuju po Americi ili po ostatku svijeta. Ajde da prvom objasnim neinformirane, evo citiram nekog novinara koji je to baš lijepo i pametno opisao: "CouchSufting je neprofitna organizacija koja traži međunarodnu mrežu ljudi i mjesta, potiče razmjenu iskustava, podiže kolektivnu svijest, povećava toleranciju, i olakšava kulturalno razumijevanje." Ovako ne samo da uštediš masu love na smještaje koji znaju biti i poprilično skupi a i loši nego i doživiš grad na neki sasvim drugačiji način. Vidiš neke stvari za koje kao običan turist ne bi ni znao. Tako smo mi u Los Angelesu našli Amira koji nas je izveo van u klub u Hollywoodu, odveo na svoj kampus na predutakmičarsku feštu (USC vs. UCLA), pa čak nam i auto posudio! U San Franciscu smo se ipak sami snalazili jer je itekako manji grad i puno jednostavniji javni prijevoz, ali smo isto imali besplatan ležaj, doduše na podu i puno neudobniji ali za toliko koliko ti treba da se odmoriš je sasvim u redu. Errik je inače drum'n'bass dj pa smo se zadnju večer malo podružili s njim, njegovom curom i još dvije cimerice/couchsurferice, naučili ponešto francuskog, oni hrvatskog i sretni i zadovoljni se drugo jutro ispratili. Inače u LA nismo vidjeli Hollywood znak niti u San Franciscu Golden Gate Bridge, vrijeme nam je bilo užasno, kiša, magla, bljuzga. Mislim za ovo brdo mi je tako svejedno, ali za Golden Gate mi je baš žao kad se sjetim. Ali dobro, dosta smo mi toga i stigli obić u 4 dana (2 LA, 2 SF). U LA-u smo bili to vani u nekom fensi klubu Boulevard 3, na tom kampusu osjetili malo pravi studentski život, popravljali auto na Hollywoodu () i tako, bilo je veselo. U San Franciscu Coit tower, Alcatraz, Union Square, Twin Peaks, Fisherman's Wharf, Painted Ladies, bili na saslušanju kod suca zbog kazne za parking, i tako, isto je bilo veselo
Natrag za Boston smo letili po noći da ne gubimo tih 3 sata vremenske razlike između istočne i zapadne obale po danu, ali nas je umor svejedno slomio pa smo u biti taj dan kod Mladena samo spremali kovčege i chillali. Drugi dan smo uzeli Megabus do New Yorka, double decker, wi-fi on board za 13$. Milina. New York, New York! Smještaj nas je čekao kod Roudyijevog ujaka u Brooklynu ali kako je on krenuo malo kasnije od nas s autom, uhvatio ga rush hour (a na Manhattanu je uvijek, ali od 5 do 10 posebno opak) i morali smo ubit negdje tih 2 sata dok on ili netko drugi ne dođe po nas jer na subway nije bilo teoretske šanse da se sa svom tom prtljagom spustimo. Kaže Ernie ima tu par bloka niže neki park, ma nije daleko, šta ćemo se tu sad nasred ceste smrzavat, idemo polako. Loš i vrlo bolan potez. Znači svako s dva ogromna kovčega i jednim carry on-om, ruksakom i malom torbom. Po Manhattanu. Usred špice. Ma nema te teretane. I tako sat i pol kasnije stigli mi do tog parka a stigao i Roudyijev frend Nate po nas. Ma dobro, bar smo kao malo razgledavali dok smo se teglili okolo. NOT. Napokon se smjestili u stanČIĆ te crnačke obitelji, mama, tata, baka, dvoje djece, nas četvero i 40 kvadrata. A i Milas nam se pridružio drugi dan. A šta da vam kažem, bili smo vrlo 'prisni' tih par dana. Brzo se spremili i krenuli natrag u nadi da ćemo stić vidjet nastup našeg frendića iz Mainea, mladog i perspektivnog repera Chris Webby-a u tom nekom SOB-u ilitiga Son Of a Bitchu (..btw, bili smo na guest listi ). Nažalost nismo stigli ali trajali su ti nastupi cijelu noć pa smo imali prilike vidjet neke druge wanna beje, s jednim sam čak opalila sliku u nadi da će se isplatit za koju godinu kad postane nasljednik Jay Zija. Nikad ne znaš Drugi dan šetnja Times Squareom, Central Parkom. Treći Kip Slobode i izlazak u Webster Hall - ijoooohoooooj. 30$ upad, 5 cugi 70, koliko god da smo bili broke bilo je pre-he-be-no! Subota mi sad definitivno nikad neće bit ista. Miami, Hollywood, New York. Rijeka.. Bila neka cirkus večer, plesači, performersi, neki na štulama, neki zamaskirani, ozvučenje majko Božja, trese ti se cuga u čaši onako ko da je potres, 4 kata, r'n'b, trance/techno, oldies goldies (gay) i hip-hop floor, ekipa sva neka vesela, a ponese te taj neki lud feeling da nisi svjestan šta se događa.. Četvrti dan Brooklyn Bridge i Empire State. Nismo previše vidjeli što zbog besparice, što zbog umora, ali znam da ovo nije bilo zbogom New Yorče, dužan si mi još barem tjedan dana

Do viđenja Ameriko, zbogom dnevniče!

subota, 16.10.2010.

And this want time at band camp..

Ne ide meni ovo pisanje bloga, ili sam prelijena ili nemam vremena ili jednostavno neznam kako bi sažela ovu million i jednu situaciju u jednu pristojnu dužinu posta Di smo stali, još u OOB-u, ajme di mi je sad taj život, nemam uopće osjećaj da smo bile tamo toliko dugo a još manji da smo tek pred tjedan dana krenuli putovat.. Uglavnom, zadnjih par dana smo još radile sa Cynthiom, malo se đirale s biciklama, bile kod rezidencije Kerr na večerama, dane provodile u apartmanu na plaži koji smo inače cijelo ljeto čistile (), i željno iščekivale dan polaska za Boston. I 2.10. je napokon stigao. Dva dana ranije, taman da za vikend stignemo negdje izać ko ljudi. Koliko smo stvari imale najbolje pokazuje fotka (koje nema ). Ma cigani, baš oni pravi. Doduše dva kovčega odnjih 5 nisu bila naša ali ljudi koji su nas u čudu promatrali na željezničkom u Bostonu to nisu mogli znat. I tako, iskoprcale se mi nekako do ulaza, svakih 10 metara smo ostavljale po dva kovčega, pa se vraćale do ostale, ma komedija samo takva Ljudi su garant mislili da je skrivena kamera u pitanju A da stvar bude još smiješnija sad dolazi najbolji dio priče- kako nas je na stanici trebao dočekat naš kompica Milas, kaže on da će doć s autom po nas ali da je mali pa da nezna dal će sve stat. Ma kontamo mi pa ne može bit neznam koliko mali, natrpat ćemo te stvari nekako. Ooo, ali nismo ni u ludilu mislile da će doć sa- Mercedesom Z4 Nije znao točno di smo pa sam ja otišla ispred TD Gardena po njema, a.. hahahahaha kad se samo sjetim Ivine face kad smo parkirali ispred nje A bome i Milaseve kad je vidio sve te kovčege, ruksage, torbe i vreće iz T.J. Maxa Ali ajde nekako smo to uspijeli prenijet do stana, dan je bio prekrasan pa smo otišli do Cambridgea nešto pojest (..beef&shrimp teryaki mmm), provozili se u tom dvosjedu (opet ko cigani), otišli do Mladeneve firme pozdravit šeficu koja nas je usput pozvala navečer na birthday party od njezinog dečka u neki restač. Neznamo ljude ali besplatna večera se ne odbija. I to u nekom fensi restoranu, ne bilo kakvom. I u tanjuru tortelini od rakova iz Mainea :D Dobro da skratim, kasnije smo bili u nekom baru i to do 2 vani, napokon! (..u Mainu se sve zatvara u 1) Drugi dan smo bili na nekoj 100godišnjici servisa za neke oldtimere valjda, neznam, bilo je puno starih hauba, amortizera, cincilatora šta ti ja znam čega a i iza te radione je bio autootpad sa pravom velikom drobilicom! I zdrobljenim autima! Imam video Naravno tamo isto ručali džaba, kasnije došao crni kompić Roudy pa smo nas četvero otišli malo do centra napravit đir i vidjet za taj Blue Man Group više. Uglavnom, našli ga, platili karte sa ISIC popustom za 30 dolara, btw nače su 64$ u Bostonu, oko 80 u Disney Worldu i pitaj Boga koliko u Vegasu. Da, ISIC se itekako isplatio, pa makar samo s jednim upadom za sad! A dok smo se šetali okolo ja sam se malo po malo falling in love u Roudyijeg Canon EOS 50D Toliko sam zabrijala na taj fotić da je jadnom Roudyiju bilo toliko žao da se rastanemo da je inzistirao da ga ponesemo sa sobom na putovanje! Malo nam je bio bed, malo nas je bio strah ali kad samo razmislila kakve bi slike mogla napravit u Disneyu, na Grad Canyonu.. Ma tko ne riskira ne profitira! Možda i prodam koju fotku! Tako da eto sad, tjedan dana kasnije mi već imamo 4000 slika Ali 90% su stvarno dobre i stvarno sam imala šta slikat, samo Disney je na njih 2000 sigurno. Da, Disney, nakon presavršenih 4 dana u Bostonu sjeli na avion, pravac Orlando. Rezervirali smo si smještaj baš u resortu s obzirom da smo karte za parkove nabavili besplatno Prvi dan chill na bazenu i Downtown Disney, drugi i treći dan parkovi. Kova i ja smo uspijele obić samo njih tri od sveukupno 4, Ernes je čak stigao i u taj 4., Animal Kingdom, ali i ova tri su nam bila sasvim dovoljna da padnemo na dupe Zbilja je predivno, kako je to sve lijepo organizirano, priroda, palme, fontane, te atrakcije, showovi, ko da smo upali u neku bajku. Inače nemam šta više puno pričat o tom Disneyu, slike ipak najviše govore. I to kakve slike. Zadnji dan, totalno neplanirano, rentali auto za Miami, tamo smo imali smještaj kod našeg najcool frenda iz Mainea Dustina! Dobro nismo baš bili smješteni u Miamiju ali nitko to ne treba znat, i Fort Lauderdale je tu negdje Prvu večer smo se samo malo provozali i na kratko prošetali South Beachom, a drugu noć nas je Pero Dalmatinac (Milasev frend) vodio u neki klub Nikki’s Beach, na South Beachu. Nakon Miamija, vikendi mi nikad više neće bit isti! Ljudi polugoli naravno, svi neki glumci, masa crnaca, pedera, transića, ma zapravo i nije to sve toliko fensi, više nekako sve djeluje fejk radi ljudi. Sve blješti na sve strane, ti svi restorani, barevi i klubovi su super sređeni, ali šta kad ekipa na terasama jede burgere. Neš’ ti eskluzive. Ma dobro ima i faca naravno, Bentlači, Ferarići, Hamerčići, ima ih kolko oćeš. Vidjeli Star Island samo iz auta, kaže Pero da se može čak i uć unutra s autom, moraš samo ostavit ID i ne smiješ izlazit iz auta, samo možeš proć đir. Ali nismo stigli ništa na kraju, malo nam je bilo dva dana tamo a i Fort Lauderdale je ipak udaljen cca 45 min Ma dobro, sljedeće ljeto ionako dolazim tamo živjet.(*niš nije sigurno, još sam u pregovorima) Jednu noć prespavali u Perovotoj rezidenciji, kupali se u bazenu i chillali u jacuzziju uz zalazak sunca nad jezerom. B) High life! Ali zato je kod Dustina bila malo drugačija priča, neki dileri, bivši zatvorenici, narkomani.. Ali Dustin je stvarno cool pa nas nije bilo strah Ne brinite, živi i zdravi smo, a bogatiji za još koju avanturu! Dobro o Mijamiju ćemo još detaljnije na kavama, nego da ja nastavim. Došli na aerodrom, cigani iz Delta airlanesa nas pokrali za 25$ za 1. čekirani kovčeg koji sam skoro 100% sigurna da nismo trebali platit jer nismo državljani USa ali ajde. O tom potom, dobit će oni mejlčinu samo da uhvatim vremena. I da, btw, u Bostonu istu stvar nismo platili. Ista kompanija. Ma joj bili smo ljuti ko risevi. Ali nema veze, doletjeli do Vegasa, čekirali se u hotel, dobili sobu u hotelu Stratosphere na 23. katu za smiješnih 23$! I dalje high life! Idem sad na bazen, nastavljam drugi put!

..nastavljam iz L.A. Što reći o Vegasu. Smještaj je džabe, prijevoz isto ajde, ali mi se nismo uspijeli zabavit toliko da možemo reći “What happens in Vegas stays in Vegas”. Možda je lova bila problem, možda manjak vremena, loša organizacija.. Neznam. Daleko od toga da mi je žao. Soba nam je bila vrhunska, bili smo u Grand Canyonu, vidjeli sve te ogromne hotele ali nismo se obogatili na kocki, nismo vidjeli ni jednu predstavu i još milion stvari. Ljudi kažu da u Vegasu nemaš šta puno vidjet. Ne bi se baš složila. Itekako se ima šta za vidjet. Pitajte moju mamu ako ne vjerujete Grand Canyon i nije bio toliko oduševljenje, i mislila sam da nam neće bit nešto posebno kad su nam cijelo ljeto šefovi pričali kako je to wow ovako, wow onako. Bili smo predobro pripremljeni, možda bi nas jedino vožnja helićem malo više uzbudila Danas uzeli neki Goto Bus za 30$ do L.A., stigli tu i sad u downtownu čekamo couchsurfera Amira da nas ugosti. Prvo couchsurfing iskustvo! Javim kako je prošlo! E da, što se tiče slika, nemam kabel pa neznam kad ću išta stavit. Ali stvarno su super

Ajde pusabok pošaljitekojidolar

subota, 21.08.2010.

Kuća poso poso kuća

Nakon 3 mjeseca ovdje mogu konačno reć da sam se prilagodila i prihvatila sve kako je i sad me svako toliko opere neki neopisivo blesavi trenutak sreće i zadovoljštine. Pa čo'eče mi smo u Americi. Ovo mi je jedan od najboljih poteza u životu. U biti sad ne razumijem zašto smo toliko kukali da nam je loše ovdje. Grad je savršen za štedit lovu, imamo dva posla od prvog dana kad smo došle, skupi se 300-400 dolara na tjedan, svaki drugi dan neki partiji, malo kod nas u stanu, malo po nekim kućama lokalnih bogataša, malo po ovim barovima, upoznali smo masu ljudi, masu nacionalnosti, ma je, sve je to jedno veliko iskustvo koje ćemo pamtit cijeli život. A još da ne pričam o trotjednom putovanju. Znam da zvučim kao promidžbena reklama za CCUSA ali sad kužim zašto svi koji odu na ovaj program imaju istu priču. Kad sam već kod putovanja, ovakav je plan. Završavamo s poslom 3.10. i već 4. krećemo za Boston. Tamo ćemo bit kod Ernesa i Mladena u stanu (da, Ernie nam je otišao dole u potragu da boljim poslom, good luck kompa ), obići ćemo neke stvari koje nismo stigle prije, Aquarium, Fenway park, možda Harvard, shopping i tako to, čisto malo zujanja po gradu jer je stvarno lijep. I onda 6.10. svi skupa... letimo za... Orlando, FL... Disney World! Kako smo uopće došle do te ideje, pa Kova je upoznala neku tetu u restoranu, teti se svidjela naša priča kako smo mi iz tako daleke zemlje došli ovdje radit i putovat, bla bla, njezina djeca rade dole, bla bla, posjetnica u džep, par razmjenjenih poruka i 3 dvodnevne karte su naše! Let nas izađe 100$ po osobi, našli smo hotel baš u sklopu parkova za 43$ po osobi po noći (Disney's All-Star Movies Resort) sa uključenim besplatnim prijevozom od aerodroma i unutar Disney Worlda. Planiramo malo bit na dijeti dole i bit će to i više nego isplativo Nakon ponovnog proživljavanja djetinjstva tamo vraćamo se u mladost i pakiramo kofere za Miami. Tamo ćemo, nadam se, bit kod Dustina dvije noći, gubit vrijeme na plaži, hvatat davno izgubljen ten a kako dolazimo baš u subotu, past će valjda i koji klubić Nakon Miamija letimo opet za 100$ prema Vegasu, tamo ćemo bit smješteni u hotelu Stratosphere i to za 20$ po osobi po noći! Kaže šef George da oni gore samo žele puno warm bodies kako bi uvijek bilo živo pa eto tako, daju ti noćenje za džabe. Jedan dan ćemo rentat auto za posjet Hoover Damu i Grand Canyonu, sve ostale dane partijat. A i šta bi drugo radili u Sin Cityu Tamo smo do 15., onda su nam u planu Los Angeles i San Francisco ali su nam oni još u magli, nismo taj dio još isplanirali kako treba. Ali znamo da 19. letimo za New York, i to smo našli noćni let da ne gubimo bezveze dan u NYu radi vremenske razlike. NYC puna 3 dana, 1 dan izlet u Washington 1 dan naravno samo shopping Cijelo 20dnevno putovanje će nas izać oko 1500$, dva dana shoppinga: 1000$ I to je to ukratko! I onda 26.10. u 13h na mamin ručak. Domaća juha, njoki i gulaš, punjene paprike, ćufte u sosu s pireom i tiramisu. Sve je već dogovoreno.

Inače naši Hrvati i dvije Bjeloruskinje su nam otišli, a s njima je bila ludnica ovdje. Sada je sve nekako tiho, svi gledaju svoja posla, nema baš više tog osjećaja zajednice. A koje smo mi partije znali napravit, pih. U petak smo zadnji put (u OOB-u naravno) zajedno nazdravljali i bili smo toliko ludi i simpatični da smo napokon MI zasmetali ovima dole u Mr. Goodbaru! Koja scena, dolaze njih četvero (kako Ernie kaže ) "Guys you're too loud, please stop jumping around".. Moš' si mislit. Možemo vam eventualno dat naše ear plugs i mučite A da stvar bude još bolja, to su bili Dustinova mama i očuh s nekim frendovima 40+ (koji su za to vrijeme brijali ko neki tinejdžeri ) pa kad su čuli da smo bili dobri s njihovim sinom su zaboravili na buku, nabacili koju sliku s nama i ošli dole nastavit pit
Šta još ima novoga.. A, da, pala je i prva zelena karta! ..neee, nije ni Kužina ni Kovina Naime Bjeloruskinja koja je pred nekih mjesec dana odselila kod svojeg american boya je odlučila zapečatiti njihovu vječnu ljubav prstenom na ruci Ma cijela ta priča je bila od početka presmješna, on je radio prošle godine u restoranu pa su se tamo zaljubili a koliko smo načuli tip je neki totalni ološ. Još dok je živjela ovdje smo ga imali i prilike vidjet, jednom je doletio s klincem (da, ima 38 godina i malog od nekih 4), a inače frajer je prezgodan. NOT Jučer je kao bio veliki dan, a nije nikome ništa konkretno ni rekla nit je ona očito znala, sve je to bilo nekako bezvezno, tek jučer ujutro joj je on rekao da će imat neku večeru u restoranu, ma joj prejadno. A nije mi ju žao jer je fakat glupa. Kao pozvala je i nas ali smo mi rađe otišle u shopping

Ljeto je ovdje gotovo, grad je vidno prazan, temperature padaju, svako toliko neka kiša, uragan A nije nas hvala Bogu pogodio. Samo malo kiše i vjetra. Koliko sam uspjela skužit odvojio se na više manjih i zato nije bilo problema. Ali su se ljudi ovdje ful pripremali, taj dan popodne nije bilo pasa na ulici. Ali sad kako je sezona prošla je sve nekako puno ljepše. Neznam, jednostavno priroda ovdje je predivna. Rijeke, šume, ocean, plaža.. Gušt mi je samo vozit se okolo. Ma u biti volim ovo mjesto. Puno uspomena, puno lijepih trenutaka.
Najdraži trenuci: šećem se po restoranu, furam nekim debelim Amerima cheeseburgere, svira bend na terasi, povjetarac u kosi, gledam pješčanu plažu i ocean. Vozimo se s Dustinom u njegovom džipu, svira Jay-Z 99 problems na najjače. Provale i smijeh iz kuhinje. Ispijanje punča iz crvenih čaša pored bazena. Marshmallowsi uz vatricu. Prvi vatromet sa piera. Izlasci na pieru. Kućni seven nations partiji. Kućni hrvatski partiji Noćno kupanje u oceanu. Šetnja Bostonom.. A koliko toga tek slijedi

Kako bi sad rekli Shannon za barom, "We're done for today, check us out" i onda naravno svi u smijeh. Trebalo nam je vremena dok nismo skužili zašto im je to smiješno.

..i krenula sam uploadat neke fotke ali image shack zaje.. pa drugi put, cimeri igraju trivial pursuit pa se idem pridružit

nedjelja, 01.08.2010.

Lame Maine

Ajde da i ja nešto napišem, da se ugledam na ostale nadobudne blogere, jel. A i mislila sam da će mi bit tlaka stalno pisat neki klinac ovako javno. U biti dugo su se vodili pregovori još u Rijeci dal da otvorimo blog ili ne, pa smo zaključile da bi nam to bio najjednostavniji način za javljat se svima. Ali nisi ni svjestan koliko stvari jednostavno ne želiš/ ne možeš podijeliti sa svima Neznam za druge ali mi ovdje moramo zitpa šta pišemo pa ćete sigurno koji put naletit na neki šatro. Ipak nisu svi ovdje toliko glupi da se neznaju koristit voditeljempre ako me kontate No o tome nekom drugom prilikom.
Malo o poslu, radimo u biti po cijele dane ali s pauzama pa kad sve to zbrojiš i nije tako bajno. U restoranu smo preko tjedna, petkom i subotom ujutro čistimo apartmane i navečer smo opet u restoranu. Obično imamo pauze oko 3 do 5 pa se u to vrijeme obično javljamo svojima doma ili nadoknađujemo prošlu neprospavanu noć. Eto naprimjer danas se Kuža javljala svojima a Kovu je slomilo pa je odvegetirala u krevetu U restaču je hm, pa recimo promijenjivo. Ima dana kad umiremo od smijeha sa co-workersima a ima dana i kad bi najrađe sjela nasred kuhinje i plakala od muke. Ekipa je zapravo super, nas dvije smo food runneri, mića Erin je expeditor, ovaj Aleksij koji je živio s nama, naši Ernie i Marin i elegantno popunjeni Donny rade kao dishwasheri i po potrebi nešto iza za što zapravo ni nemaju službenu titulu (stavljanje pomfrija na tanjure i tako to), kuhara ima dosta (sve skupa cca 7 za različite tipove hrane) od kojih najčešće radimo sa ludim Brianom i šefom Georgeom i onda još imaju hrpu dječačića koji isto tako nemaju baš neki konkretni opis posla ali su uvijek tu pa makar samo da nam prave društvo Uglavnom uvijek je gužva i većinu vremena je zabavno. Tu su još i lude konobarice, još luđi bartenderi, ma prava smo mala happy family Kuhar Brian je ovako blago rečeno tankih živaca pa voli koji put zaurlat kad netko zezne neku narudžbu ali sad kad već vidimo kako stvari funkioniraju shvaćamo da je to u biti i potrebno jer se tako održava taj neki brzi tempo bez kojeg rush hour jednostavno ne bi uspio. Ali ipak ponekad bi upravo u tim trenucima sjela i plakala. A zna postat zbilja gadno, restoran ima 60-ak stolova za minimalno 4 osobe a gužva nastaje svaki dan u isto vrijeme, oko 6.30pm (mislim bude posla i prije ali u ovo vrijeme je baš ludnica, pogotovo vikendima). E onda i ovi s ulaza i mi u kuhinji dobijemo mali toki woki da se malo uspori proces sjedanja ljudi i količine narudžbi ali ne vidim baš da to urodi nekim plodom Ludnica samo takva. A kažu da ova sezona nije ni približno busy kao prethodne. To objašnjava vječiti nesrazmjer zaposlenih i gostiju (Da ne bi opet neki komentari počeli, zezam se i naravno da i nama odgovara takva situacija ). Što se tiče čišćenje apartmana, tu vrijeme leti ko blesavo ali je fizički puno teži posao od onog u Surfu. Kova i ja smo majstorice za čišćenje kuhinja pa sad kad smo već uštimane sve ide glatko, vrijeme proleti, na pauzi se jede Cynthijina uvijek prefina klopa a opet se zaradi koji dolar više nego u restoranu. I tako iz dana u dan iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec.. Brojimo dane do početka grace perioda. Putovanje još nismo isplanirali, kao stalno sutra ćemo a tomorrow never comes U biti je teško bilo šta počet planirat kad neznamo koliko ćemo zaradit na kraju. Nadamo se nekoj pristojnoj svotici za obić Floridu, skoknut do Disneyworlda, odletit do zapada, provozat Califoniu, Las Vegas, Grand Canyon i šta već stignemo tamo i onda letit natrag u New York na par dana i doma. Nekako mislim da smo odustali od Hawaiia jer nam je već dosta ljudi reklo da su precijenjeni i da nisu baš vrijedni tolikih para. Naravno osim ako ne uleti koja tisućica u Vegasu Inače naš frend iz OOB-a Mihajlo je u Vegasu u vojsci brijem pa se ponudio da kod njega budemo kad dođemo! Mike's the man A i Dustin the man (neki ga poznaju sa slika na fejsu, to je onaj koji je dobio najviše ženskih komentara ), inače bartender u Surfu i u Mr. Goodbaru (btw vlasnica istog je njegovati mati, ne) se seli na Floridu sljedeći tjedan, u Fort Lauderdale pa se nadamo da ćemo moć crash i u njegov place na koji dan
A partija nikad manjka, uvijek netko u zadnji čas javi za neku kućnu žurku pa se tako uneredimo svakih par dana a ponekad i par dana za redom. Organizirali smo i mi dva, tri ali uvijek nekako problemi s tim Rusima, oni zbilja mogu popit puno pa zbog njih uvijek brzo ostanemo 'suhi'. I fakat ih ima ko Rusa Zadnji put na Ivinom (mislim na našu drugu Ivu, ne Kovu) birthday partyu su bili valjda svi Rusi iz OOB-a. Nas ukućana desetdva (šatro) s Amerima i njih isto toliko Ne volimo ih baš.
Stavit ću slike neki drugi put, sad je već vrijeme za počinak. Sutra imam slobodno do 5pm pa bi trebala skoknut do plaže nabacit neku preplanutost jer sam zasad već na dobrom putu da se vratim doma bljeđe nego sam bila.
Ala boh!

petak, 16.07.2010.

Long time no internet

Uf odkud počet. Od zadnjeg javljanja puno se toga izdogađalo a opet nam se čini da nam je svaki dan isti. Rekoh bit će bolje kad Ernes dođe s laptopom a ono još gore Ma nije nam se ni dalo tlačit više ikoga za laptop, ili svi negdje jure pa imaš 5 minuta za javit se rodbini, prijateljima, pregledat mailove, pisat blog, ma jednostavno prekomplicirano i prenaporno pa smo se neko vrijeme malo odlučile odmorit i pričekat bolje dane. A u međuvremenu (..naći ću joj zamjenu.. da, fale nam narodnjački klubovi) Mr. Goodbar je valjda skužio da koristimo njihov internet na veliko pa su nam ga iskopčali ili šta već, uglavnom razdoblje brzog, jednostavnog i besplatnog interneta je prošlost. Ali kako smo odustali od bilo kakvog seljenja i promjena tako smo bile primorane nać druge načine za uljepšat si boravak ovdje. Pa smo tako uselile pred nekih dva tjedna u novu sobu, isti stan, tu imamo struju i internet (da, btw samo dvije sobe od njih 9 koje se koriste imaju po dvije utičnice, ostali koriste one u dnevnom ), a i napokon je Kuža skupila dovoljno dolara za novi latop! Mala slatka Toshiba, 500 dolara, kod nas vidim da se cijene sličnih kreću oko 800 - 900, ne mogu nać točnu cijenu za baš ovaj moj model, ako netko ima viška slobodnog vremena, model je Toshiba L505D GS6000 pa eto, proguglajte . U kolekciji kupljene robe tu su još i pokoje Kovine Guess štikle i zimsko krzno, pokoja majica iz Bostona, torbice, putna torba, ma ima ženske ima sve osim dolara u džepu. Toga nekako uvijek fali. Počet ćemo štedit za putovanje neznam kad, valjda kad se vratimo u Rijeku pa za sljedeću godinu Ovaj Maine nam se toliko dopao da smo se već bacile u potragu za zelenom kartom Šalu na stranu. Upravo pokazujem Kovi cigana iz Novog Sada ili odkud već, onaj 'će da izađem na televizor' jer joj nije bilo jasno šta mi to znači 'ima ženske ima sve'. Ne mogu vjerovat da nije to vidjela. Hit youtubea 2008 godine. A sad kaže da joj je ipak poznato. Pa naravno da je, cigić se proslavio na veliko . Dobro sad stvarno. Totalno sam skrenula s teme. Zadnje što smo se još trudile pisat je ostalo na papiriću koji smo pisale na host stationu u Surfu, to je bilo dan poslije odlaska u kino i Sex & The Citya 2, pa eto sad ću to samo prepisat jer mi se ne da uređivat

Ide ovako: "Jučer smo kupile loptu za odbojku, a s obzirom da nije bilo vrijeme za sunčanje smo se malo dobacivale. Iako smo optimistično legle na ručnike, Kova se čak i namazala uljem za sunčanje a oblaci kao da će pljusak svaki tren. Ali Kova kaže da moramo potrpit malo kako bi se mogle hvalit na fejsu da smo išle na plažu. A navečer pošto je bila srijeda, a srijedom mi 'Rvati idemo u kino, jel, spremile se mi, obule štiklu, napudrale se, Ernesa pod ruku i odosmo mi u Saco gledat Sex & The City 2. Neznamo dal je to zbog naše ufuranosti jer gledamo taj film ovdje ali bio je sto puta bolji od prvog dijela. Abu Dabi Du . Bile smo glavne frajerice u kinu, a možda i zbog toga jer smo bile pa skoro i jedine. I dok smo se mi cerekale na Jude Law i ostale fore, Ernes je svaku minutu sve bolnije uzdisao. A film traje dva i pol sata pa probajte zamislit glasnoću tih uzdaha. I tako pune dojmova, očarane Facom na kraju filma, krenule mi 'doma' u OOB ali ne možemo dalje od Saca; niti teta u kinu niti barba na gas stationu neznaju di bus staje. Pa smo se odvažile (čitaj zavrnule nogavice onako kao iz filma ) i stopale. Stala dva dečkića, konzultirali se o sigurnosti sjedanja s njima u auto, Ernes dao zeleno svjetlo a dečkić gas i eto nas ubrzo pred kućom ali 10$ lakši (i dečki bi u kino a toliko i košta karta). Ulazimo u stan opijene scenama sexa ali još više mode iz filma i prepričavamo dojmove cimerima, a ono niti traga oduševljenja, Bjeloruskinje nisu čak gledale ni S&TC1, niti serije, nevjerica. Poražene, nakon cijelotjednog partijanja, odlazimo na spavanje prije ponoći . Iako smo prethodnu noć lomili mi Hrvati do jutarnjih sati, ne mareći za cimere koji možda i rade sutradan sad se povlačimo u odaje i govorimo "Molimo vas da ugasite muziku (koja se jedva i čuje) i krenete svatko u svoju sobu na spavanje". Opet NE nailazimo na razumijevanje pa se našoj zajebanciji od srca smijemo same."




Smiješno je bilo čitat i pisat ovo sad nakon mjesec dana, kako smo bile sretne i ufurane . Nevjerojatno kako se stvari brzo mijenjaju ovdje. Mislim i dalje smo sretne i ufurane, samo ne u iste stvari
Tjedan nakon toga smo imale dva dana slobodno pa smo iskoristile to vrijeme za posjetu Bostonu, ovaj put turistički. Frendica Gruja je dobila puni i svježi izvještaj još iz vlaka kad smo se vraćale, a mogli ste već primjetit da sam vrlo lijena za uređivanje tekstova pa eto tako slijedi još jedan copy/paste:

"Joj bilo je predobro, sad se pravimo da u biti živimo u Bostonu a u Old Orchard idemo samo na vikend Obišle smo skoro cijeli grad, neću te sad zamarat sa građevinama, moram još složit cijelu priču pa ću je napisat na blogu (yeah right ), uglavnom, grad je prekrasan ali nema veze sa američkim stilom, to ti je mala Engleska tamo, neznam, jednostavno arhitektura, feeling, doduše ljudi baš i ne, ima svega, ali luđaci nekako prevladavaju . Studentski grad uglavnom. Jučer smo došle oko podne, ostavile stvari u hostelu i otišle u centar, kupile karte za subway za cijeli dan da se možemo gubit što i jesmo Centar u biti i nije toliko velik pa možeš sve proć pješke, vozile smo se u pedicapu, bile u Cheersu, u Common parku lovile vjeverice, u Quincy Marketu ručale chowder od jastoga i školjki, bile u shoppingu, ma trčanje cijeli dan, navečer smo se našle s onim Mislavom s kojim sam se dopisivala još iz Hrvatske i s onim Marinom iz Bjelovara kojeg smo upoznali na ambasadi, otišli u neki pub popit cugu i malo popričat jer smo morale hvatat zadnji vlak u hostel. A da hostel presmiješan, stavili nas u apartman sa nekim Englezima, mislim imali smo mi svoju sobu koju smo zaključavale ali opet, čudno ti je Nismo se stigle baš s njima upoznat a nisu ni oni baš bili nešto druželjubivi U kući pored nas bio neki party, ekipa neka pijana, razbijali nešto, muzika na max, ali ajde, imamo mi to i u OOB-u Zaspale ko klade. Danas se probudile, ostavile stvari na čuvanje u hostelu do navečer i opet u downtown. Obišle Newbury street pun dućana, naletile na Alda i Zaru! Onda smo bile u public libraryu, ajme ma kakva knjižnica, ogromne čitaone, nekakve izložbe, restoran, a u centru te zgradurine predivna fontana! I cijelo vrijeme ti mi pričamo kako ćemo ić gledat taj Blue Man Group, presuper predstava, i krenemo kao kupit karte a fotići i meni i Kovi mrtvi I šta ćemo, niš, do hostela napunit baterije, nemamo šta radit bilo gdje bez njih. Otišle, vratile se natrag, idemo kupit karte, a ono predstava u 8 i to ful loša mjesta a nama u 11 vlak kreće za OOB, ne bi stigli jer to traje sat i pol a još smo se morale vratit u hostel po stvari, ma komplikacije samo takve. Ej u dva dana smo 6 puta putovale prema tom hostelu, a ima vožnje subwayem jedno pol sata.. I niš, šta ćemo, idemo do aquariuma, imaju pingvine i morske pse tamo Zatvoreno i to, nema veze, slikali tu lučicu i krenule prema maloj Italiji, ajme koji kvart, sve talijanski restorani, dućani, kuće, čak smo i neke talijane vidjele I uglavnom cijelo vrijeme smo kao pratile tu red line, to ti je neka linija koja ti ide po cijelom gradu i prolazi sve poznate građevine i spomenike, kao neki put revolucije, i trebao nas je odvest do Charlestown mosta ali smo se izgubile i našetale previše pa smo mi provele svoju revoluciju i skratile si put Tamo je i TD garden, u sklopu kojega je i naša stanica za vlak što sam ja skužila tek danas a bili smo tu i kad smo došle tek u Ameriku. Još se ja slikala s Garnettovom slikom na stupu i gledam pa šta to tu radi Balkanac, šta ćeš. Joj raspisala sam se a nisam ni pola napisala šta sam htjela, ajme šta će tek bit kad blog budem pisala (ahahaha dobra mi je ova )..."

O toj ufuranosti pričam. Da neznam da sam ovo ja pisala bi sad okretala očima. Sve u svemu lijepo nam je bilo. Natrčale smo se za poludit ali vrijedilo je svake minute i svakog dolara. U 10. mjesecu se vraćamo ponovo vidjet Blue Man Group, Aquarium, Fenway Park i čega se još sjetimo po putu, naš skoro pa bivši sunarodnjak Milas se velikodušno ponudio za smještaj na dan, dva, valjda ćeš održat obećanje kompa






























Još jedna novost, stigli nam Riječani živjet i radit s nama, dvije djevojčice i jedan dječak, nisam ih pitala kako stoje s javnim eksponiranjem pa zasad bez imena . S njihovim dolaskom shvatila sam kako mi u biti fali naš mentalitet i razmišljanje. Crno bijeli svijet u usporedbi s Rusima i Amerima. Bugari su još tu negdje ali oni su ovdje u manjini. Napokon se kupaona i dnevni održavaju koliko toliko čistima, napokon se sluša dalmatinska pisma i hrvatski treš iz 80ih uz čašicu dvije jeftinog whiskeya iz Rite Aida. Dosta mi je više bilo onog razglabanja o poslu i onog pesimizma. Jednostavno smo opušteniji i zabavniji narod. Nisam sigurna da bi bez ovog iskustva ikad došla do te spoznaje .

Na poslu sad već mjesec dana radimo u kuhinji, iako zvuči lošije zapravo je puno zabavnije i lakše u jednu ruku od onog hostesiranja na ulazu, tamo je monotono, niš se previše ne događa, u kuhinji je ekipa super, stalno negdje trčiš kad je busy, jednostavno vrijeme prolazi brže. Uglavnom sad puno zadovoljnija odlazim na posao .
Što se tiče zabave i izlazaka, bili smo par puta u ovim barovima ispod nas, Galaxy i Mr. Goodbar, obično u vrijeme happy houra kad je sva cuga 2$ , na pieru u 'discu', tu i tamo se zalomi neki after party u stanu, neki internacionalni party, neka poker večer, ma bitno da je maskenbal. A OOB je oživio u svakom pogledu, svaki tjedan sve više ljudi, svaki vikend nova frka u East Grand Avenue (naša, glavna ulica). Pred neki dan izbila masovna tučnjava, dan poslije uhićenje nekih kmica, ma ima svega. Nije ovaj Maine ipak tako Lame

Zaključujem ovaj iscrpljujući post sa mislima kako je zapravo još uvijek čudan osjećaj biti ovdje. Čudna je i sama činjenica da se moliš Bogu iz Amerike a ne iz Hrvatske kao pred skoro 2 mjeseca. Još čudnije postaje kad o svemu tome počneš razmišljat na engleskom. Onako, u sebi. Pa onda još počneš i razmišljat o tome kako je čudno to razmišljanje o razmišljanju na engleskom. Razumijete me? Jednostavno je fucking weird sometimes.

utorak, 15.06.2010.

Top 5 američkih idiotarija

1. Saco & biddeford savings bank:
- Prilikom zbilja malobrojnih upita o otvaranju racuna u njihovoj banci, nekim dodatnim informacijama djelatnik se mora savjetovati s dobrim starim Googlom
- Djelatnica u banci mislila da je issuing post name na vizi zapravo middle name pa je Kuzu preimenovala u Marina Z. Kuzelka (Zagreb, mjesto izdavanja vize)
- Banka ima drive in (!!!)

2. Izmisljeni poslovi:
- Poslove koje kod nas u restoranima obicno obavlja samo jedan konobar oni rasporeduju na 4 pozicije - host, osoba koja docekuje goste i sece za njima dok oni odabiru stol za koji zele sjest i nosi im menije; waiter, prima narudzbe i naplacuje racune; food runner, nosi hranu iz kuhinje do stolova; busser, odnosi tanjure, case, odnosno cisti stolove nakon sto gosti odu
- Spremaci naminica u vrecice u supermarketima, dakle spremaju kupljene namirnice ljudima u vrecice (zapravo je prakticno i korisno, ali ne mogu vjerovat da netko za to dobiva 7.25$ po satu)

3. Ljekarne: Kako sam se sokirala kad su nam rekli da u Rite Aid Pharmacyu mozemo kupiti izmedu ostalog alkohol i cigarete, malo smo se raspitivali jer nas je bas zanimalo da li u Americi uopce postoje ljekarne kao kod nas, dakle 'ducani' iskljucivo za lijekove i te medicinske potrepstine, uslijedili su zacudujuci pogledi i nevjerica, u stilu zasto bi netko zelio ic samo u tako neki 'ducan'. Mozda je to samo slucaj u ovom selu pa smo mi bas naletili na neke primitivce, neznam, ispravite me ako grijesim. Inace Rite Aid prodaje svu kozmetiku, hranu, mobitele, nesto elektronike, lezaljke za plazu, japanke, rucnike, ma sve.

4. Najbliza pekara je u malo vecem gradu udaljenom 10ak km, osudeni smo na one plasticne zapakirane kruhove (kruhe, kruse, nikad neznam kako se kaze ) iz gore spomenute ljekarne

5. Zakoni: ako si mladi od 21 (sva sreca mi nismo ti) ulaz u bilo kakav klub ili bar mozes zaboravit ali s druge strane ti isti 'maloljetnici' se toliko opijaju na tim home partijima da ovaj zakon nema nikakvog smisla. A da ne pricam da sa 16 mogu polagat vozacki. Kao za to su dovoljno odrasli . E da kad sam vec kod toga, u restoranu di radimo (a mislim da je tako i u ostalima) doormani moraju pregledavat IDe svima koji izgledaju mladi od 40. Koje su to situacije za umrijet od smijeha, strasno. Muz i zena u svojim 30ima sa djetetom u kolicima vade dokumente a ovi na ulazu kao ful ozbiljno pregledavaju.

Sigurna sam da ce ovih idiotarija biti jos puno a isto tako da se puno njih ni ne mogu sjetit, pa stay tuned for more.

Inace nema nista novog, sve po starom

utorak, 08.06.2010.

Prva kriza

Jucer je dosao Ernes iz Bostona pa cemo sad cesce imat laptop za javljat se doma i pisat blog, ovih dana smo se krpali s cimerima ali mislim da im je vec slabo od nas i nasih prohtjeva
Na winampu sviraju Halidove dvadesete, neka nostalgija u zraku. Ove dane smo proveli u razgovorima o stanu i zivotu u ovoj baraci, nije lako. Nemamo kuhinju, perilicu za robu, sve je prljavo i zapusteno, za sad nas je osam a doci ce jos tri Bugarke i nasa tri Hrvata a imamo samo dvije kupaone, dakle nas 10 cura na jedan tus. Negdje prije sam spomenula da su ispod nas 3 bara, za sad rade samo vikendom ali uskoro ce pocet radit svaki dan, a muzika se ovdje cuje kao da si dole u wcu recimo. Fakat nije lako. I onda smo tako poceli malo gledat okolo, trazit neke kuce pa se podijelit u grupe i pobjec odavdje. Ali onda smo razmisljali sta bi nam sefovi rekli na to, ipak je ovo njihov prostor i normalno da imaju koristi od nas. A da nas 8 ode itekako bi im izbili dolare iz dzepa. Pa su pocele price o nekim ljudima koji su prijasnjih godina bili u istoj situaciji i kad bi otisli prvo bi im rekli nema problema, shvacamo mi vas bla bla i onda bi ih kroz par dana poceli lagano eliminirat s posla, skracivat sate, pa dane i na kraju baj baj. Onako na finjaka. Sve 5 ali niste nam vise izvor dobiti. I zbilja, tako je i pocelo s ovim Rusom koji se odselio neki dan. Radio je kao dishwasher i dva, tri dana nakon sto je otisao su mu rekli da ga nece bas trebat tako cesto vise a s druge strane nama govore da im se otvorilo mjesto dishwashera pa nek nas frend iz Bostona dode radit. A znaju da ce zivjet s nama ako dode. Drze pola grada, svi su neki bratici i rodaci, ma ko da smo na Siciliji, samo ovi ne kokaju ljude. Valjda. Uglavnom zbog svih tih prica smo ipak odlucili ne riskirat i pomirit se sa sudbinom, ocistit koliko mozemo, probat kuhat u mikrovalnoj, nac put do laundry mata i nabavit cepice za usi.

I vrijeme se uzasno pogorsalo krajem tjedna, u subotu je bilo nevrijeme i tako sjedimo mi svi u dnevnom, pocne grmit i ni pet ni sest upali se vatrogasni alarm. Frka, panika, svi poceli trcat po stanu, ma shou program. Otrcala Kuza do restorana, doletim sva mokra i uzrujana a Linda meni onako mrtva hladna (jer se to vjerojatno dogada stalno) da ce zvat Georgea (Cynthijinog muza, Ashleyjevog starog) pa ce on pozvat vatrogasce. Ovi dosli, ugasili to pistanje i kazu sve je ok. A mi vec poceli cagat "the roof, the roof, the roof is on fire"

U nedjelju opet isli na home party, ovaj put kod nekog richmana Iana, pametnija ekipa, cak mozes i popricat s ljudima za razliku od onih pijanaca kod Joea. Mislim i ovi su pijanci ali sa stilom. (Znaš miško, onako ko mi )
Kuca usred neke sume, presavrsena, na dva kata, ogromna kuhina (Kuza je slaba na to), iza kuce ogroman bazen a iza bazena opet suma i neka livada, kaze Ian da mu cesto krave zalutaju
Opet se cugalo na veliko (Kuza je pila sok od brusnice), sambuke na ruski, whiskey iz plasticne boce, neke votke, ginovi i sve to naravno u onim crvenim plasticnim casama sa hrpom leda iz ledomata Mi zabrijale na narodno pa im pustali s jutjuba, izgleda da im se svidjelo. Ma sve je to slicno, nasa Neda i "Da se nademo na pola puta" - njihovi Black eyed peas i "Meet me halfway"



A jucer napokon na plaži! Lijepo to izgleda na slikama ali u zivo je to neka sasvim druga prica. Igrali malo frizbi, trcali po plicaku, ocean leden za sad, kazu da ce u 8. mjesecu bit bolje, ugodnih 20 i kusur. Kasnije nas je Jason s posla (dragi 30-godisnji smokljan koji radi na parkingu od restorana, u slobodno vrijeme se bavi igricama na kompu) vozio u laundry mat, posudio nam deterdent, cekao s nama, u meduvremenu nas vozio u rite aid, kasnije pokupio Ernesa sa zeljeznickog, ma dusa od covjeka. Ovdje se svi stalno nude vozit nas negdje, Cynthia nas je vozila u mall, Ashley napravit social security number, ovaj oprat robu, ovi s posla na partije, ma milina. A da je i nama 4 kune litra benzina vozikali bi i mi okolo strance.
Navecer opet party, ali Kuza je ovaj bome preskocila.

nedjelja, 06.06.2010.

About OOB

2.6. Jucer i danas skupile vec 14 sati posla sa Cynthiom, otisle do malla kupit khaki pants za sljaku u restoranu, docekale jos dvije cimerke iz Rusije, isto simpa cure. Vrijeme ovdje prvih dva dana bilo super, toplo, suncano, i onda od niotkud kisa, magla, hladno. Nista od suncanja na plazi ali barem idealni uvjeti za radit.
Sad malo o gradu koliko smo uspijele vidjet. Old Orchard Beach, Maine ilitiga OOB kako cemo cesce pisat je mali turisticki gradic udaljen 2 sata od Bostona (s istim povezan i zeljeznicom), blizu glavnog grada Portlanda, prepun motela, hotela, restorana, fast fooda i svakojakih lunaparka. Puna su mi usta tog fast fooda ali sta cu kad ih ima stvarno na svakom koraku. Cini mi se da ima i dosta barova (samo ispod naseg stana njih 3, odlicne vibracije za laksi san), u jedan smo zalutale prvu vecer, Jack & Coke 6$, populacija 40+, dvije tete se skoro potukle. Presmijesno. Svi su alkoholicari, ovdje si klosar ako pusis ali faca ako mozes popit litru whiskeya. Neznam onda kojoj kategoriji mi spadamo Plaza je predivna, sitni pijesak, ne vidi joj se kraja ni lijevo ni desno ali je ocean hladan pa neznam kad cemo se usudit okupat. Imaju i taj neki pier (kao neki drveni mol) opet sa hrpom fast fooda (ali stvarno pretjeruju) , ducana sa suvenirima i na kraju je kao neki disco ali se upad placa 5$ a treba se stedit za shopping u New Yorku. Ducani nuki cudni, sve mi nekako baca na china shopove. I skupo je radi turista. Sve.

subota, 05.06.2010.

Memorials day

31.5. Mi slavimo na poslu. S nama rade svi domoroci i nasi Bugari. Zabavlja nas bivsi marinac, sadasnji pijanac i lokalni laktas u restacu. Joe, Amer koji pregledava IDe na ulazu nas poziva na home party at his place, kaze da imaju veliku kucu i bazen, iako umorne i nenaspavane, kontamo to se ne propusta. Dosao buddy po nas, ulazimo u kucu, 10ak ljudi, svi igraju neke pametne americke igre tipa fuck the dealer i beer pong. Bazen ogroman ali vani nedovoljna temperatura za tocanje nogu a kamoli brckanje. Maybe some other time.
Trenuci veceri:
1) marshmallowsi na stapu iznad vatrice pored bazena
2) Joe's hamburgers s keksima od cokolade (ooodvratno)
3) 5 second rule - Joe kaze da kad ti neka hrana padne na pod imas 5 sekundi vremena da je dignes, onda kao nije bed da jedes s poda, whateva.
I da, na poslu nam je doletila Cynthia, Ashley's mother, ona renta neke kuce za odmor pa nas je pitala ako bi ih cistile za 10$ na sat kad ne radimo u Surf 6-u. Well take it! I ona kaze da odmah drugi dan dodemo radit. Sve nam nesto uletava. Kupile neke mobitele u Rite Aidu (ljekarna koja prodaje sve ali najmanje lijekove), mreza net 10, 30$ mobitel i 300 minuta poziva i poruka, ali samo na fiksne mreze i poruke na americke brojeve, sto smo tek kasnije skuzile. Dakle u tom grmu zec krade dolare.

Prvi dan posla

30.5. Upravo me Iva pita ako cemo pisat blog svaki dan. Ma jok, ovo je samo uvid u prvih par zanimljivih dana, vec sad dok pisemo ovo (2.6.) je monotonija pocela.
I tako, dodemo mi na posao, a ono ni vise ni manje posao hostese. Super, svemir nam bas ne da da prestanemo s tim debilnim poslovima. Nis, stojima za pultom na ulazu u restoran, docekujemo ljude i po nekom rasporedu stolova (tako da sve konobarice imaju jednako posla, odnosno tipsa) ih pratimo do stolova i ostavljamo menu. I kao ako je guzva pomazemo konobaricama ocistit stolove nakon sto gosti odu. A bome bila je guzva samo takva. Taj uzasno tezak psihofizicki posao obavlja nas cetvoro. Glupi Ameri. Al briga nas, svi smo placeni 8$ per hour. Odradili 10 sati, dobile dva obroka, sta's vise. A jos nam radni datumi na DS-u nisu ni poceli.
Malo si popricali s cimerima i odosmo u cisto oprane krpe, doduse pred jedno dvije godine. Da, cimeri, simpaticni par i jedan decko iz Bugarske i Rusi, jedan presmijesan reper i jedan antipaticni pijanac.

<	listopad, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?